HRT- ono dosadno što treba plaćati, a što viđe niti Đelo nebi odabrao i na čemu divlja loooda HLO koja bi čak i Bucmastom ministru sjela u krilo, želi povećati cijenu svoj namet.

Iako sam mišljenja da su nam svi TV programi, privatni i nametnuti, blagorečeno sranje,
a i nemam pojma tko uopće sluša Hrvatski radio, najdebilnija stavka je plaćanje. Naročito ukoliko uzmemo u obzir koliko reklama treba trpjeti da bi pogledali neku seriju koju ste mogli na kablovskim kanalima vidjeti u premijeri u razmaku od koju godinu prije.

Iskreno tko sluša taj 'rvacki radio?! Ono…baš namjerno?!

Enivej, HRT bi htio svoj namet uvaliti svima. Nebitno gledate li njihove TV reprize. Dovoljno je da imate struju i OPA! Obavezni ste platiti namet.

Čak i ako ste slijepac, koji nema TV prijemnjik, ako imate struju dužnu ste platiti program koji ne vidite.

Pa čak i ako ste u komi. Ili platite pretplatu ili isključite struju i ugasite aparate koji vas održavaju na životu. Jer i Aparati za održavanja na životu imaju monitor, pa sigurno i u komi gledate HRT.
što je logično, kad im je program uglavnom - koma.


.

Glupi murjak na dnevniku je izjavio kako su mafijaši iz Srbije koji su živjeli u Lanuštu govorili srpskim naglaskom.
Odnosno ne onakvim jeziko na koji smo navikli kao Hrvatski.

Stoga mu je čudno kako nitko iz laništa ih nije prijavio kao „sumljive“ osobe.
Koje, jelda ne govore zagrebački ili barem književni Hrvatski jezik.

Po tom mu je principu sumnjivosti trebalo bi prijaviti sigurno više od pola stanovnika Laništa!

...iako neznam zašto bi stanovnici trebali uopče i imati pojma o potrazi za "sumljivcima".
I jesu li i Dalmatinci isto sumljivi pošto ne govore baš uvjek, kontinentalnom čovjeku razumljiv hrvatski?!
Jesmo li onda i mi njima odmah sumljivi. I zašto nas se sumljići ?

I šta ako sretnem mafijaša, a on šuti ?!

Na Dnevniku kažu da mi u kvartu žive srpski mafijaši! ...
na 200 metara od policijske stanice,
na 500 metara od istražnog zatvora, žive sretno i mirno.

..i tek se s vremena na vrijeme...pobiju.

Ante Tomić mi je iskrivio percepciju!
Vidio sam danas zgradurinu s užasno ružnom fasadom i pomislio da je to Višnja Pevec!

>

..ovog na speedu ili ovoga na valiumu ?

Vratih se u 21. stoljeće!
juhu!
Oni došli, spojili i ošli.
Dva ljubazna gospodina, u potpunoj suprotnosti sa kompanijom za koju rade, obavili svoj posao brzo i profi i vratili me u 21. stoljeće.
koštat će me opako, a ne, B net nije ustanju dovuč svoje žnjore.

i taman kad sam pomislio da sunce ponovo ima razloga izlaziti i zalaziti, krenuo sam popodne na job i ugledao
PRVI ZNAMEN APOKALIPSE.

DA, dragi moji smak svjeta je blizu, bliže no što ste mislili, a ja sam ugledao prvi znamen:
Neee, ne skakavce, ne svinjsku gripu, potrese i slične pizdarije....nego :

Ante Gotovac je skupljao na Trgu Bana Jelačiča potpise nebi li se kandidirao za PREcEDNIKA svih 'Rvata No 3!!!!

ok, znam da su uglavnom tupani u utrci za predjesjednika, ali ovakvog tupana tko bi očekivao...zasjeniti će čak i Hembranga...

dragi moji... ako niste u Puli sa poplavljenim podrumima, počnite kupovati konzerve i stvarati zalihe..D end iz nieeer!!!!


enivej napokon i nova fotka na : http://visionthing.blog.hr/2009/11/1626977322/333-angel-of-harlem.html

jebo ja T-kom.....no dobro...dakle...

neki s zasigurno primjetili moje poduže izbivanje s Bloga...a evo i razloga :

Naaaaaaaavodno, ali ono ne sigurno nego naaaaaavodno
sutra će mi tromi proglupi i zli T-kom naaaaaapokon spojiti liniju
u stanu koji me je s linijom morao dočekati.
Sieg Hail!

Ali da me je dočekao onda ne bih ovisio o T-komu, i sigurno im ne bih im morao potpisati vremensko ropstvo i plaćati pretplatu uz ADSl ina jebeni telefon, kojeg ionako NE koristim i ne trebam.
Imam svoj osobno/poslovni mobitel i telefon mi ne treba i stvarno ne vidim srhu u plačanju 60 kuna JEBENE pretplate za nepotrebni telefon.
Sve što mi treba je ADSL flat linija i to je to.

Naravno ideja mi je bila uzeti recimo ISKON il tako nešto. Ono za malo para flat ADSL i telku recimo. Bez JEBENOG telefona.
Ali ne! Ne možeš uzeti niti Iskon ,niti Globalnet, H1, kurca/palca ako ne uzmeš prvo hi T ler – kom koji jedini ima pravo upetljati jebenu liniju u zgradu.

Ali kad ih zoveš, ona jebivjetri kažu: maaa ne možemo mi to. To vam neko drugi drži… te linije…
Ali oni ne znaju tko su „ti drugi“. Tko je misteriozni provajder koji drži linije nadomak njih apsolutnih monopolista!
Pa odeš da 2 različita T-kom-racku mjesta di ti svako priča drugu priču i seru li ga seru… i seru.

I kažu ti da oni nisu u stanju ufurati liniju u kvartu koji je star 15 godina i zgrade udaljene 3 metra imaju zadnjih 5-6 godina … nego će možda biti u stanju za GODINU DANA!!!!!!
WTF? Čekaju vanzemaljsku tehnologiju?

Naravno da mi je umjesto ADSLa tuka iz t koma ponudila njihov simpa mobitel da mi nadoknadi stalnu liniju. ONO…koj'čemi kurac?! Imam vlastiti mobitel!!!! Ne treba mi niti jebena telefonska linija i telefonska usluga hoču jebeni ADSL!!!!!!!!

I onda kad vas odjebu na godinu dana kupim od tih budaletina stik za bežično spajanje.
Zašto ?
Zato jer mejlove, recenzije, tutoriale moram slati skoro svakodnevno.
VIP stik jedva se spaja. Zašto? Ne znam. Smeta mu blizina arene valjda.
Tjedan dan sam se šlepao na VIPov sa 100 kuna gore, poslužio je svrsi iako sam se jedva spajao…jebao ih EDGE ikoji qurac niko nije čuo za Windows 7 ??????

I kao totalni idiot odlučim kupiti T-kom stik.
Naravno t-kom zombie teta me pokušava nagovoriti da opet POTPIŠEM pretplatu.
NE! Hvala i đenja! Ionako se nadam da je to tek privremeno rješenje.

Na JEBENOM tkom stiku dobijem 100 čuna. Pača se promet- kuna po megabajtu.

Jebomenemalipas ako neću poslati račun svim jebenim spamerima koji ne rade kurca na poslu nego samo šalju glupe powerpoint pizdarije jedni drugima i svim ljubiteljima životinja koji šalju fotke oderane živinčadi i ostalim spam napasnicia.
Jer čim sam pokrenuo Outlook skinulo se 15 MB sranja. Nepotrebnog sranja.
I još se usude uz poverpoint sranje napisati dole nadam se da ste uživali.

Nadam se da ti uživao poklonivši mojih 15 kuna jebenom t komu u 2 minute i da ćeš uživati u paklu!

Sljedeći sat vremena provjeravam ostale sajtove,par web stranica vezana uz recenzije fotića koje pišem ,karakteristike istih, najave novih programa etc.
I onda ZAJEB.
Bacim pogled na utrošak megamabata veselih i kaže da imam još 60 istih.
Di' se sat vremena spizdilo 40 MB ne znam…ok 15 na jebene mejlove.
I odem na Adobe stranicu,neku… najavljuju kao novi Photoshop CS5.
Jebiga što posao, što znatiželja, klik…čitam text, a hitler kom stik kaže: PA PAAA!
Vaših 100 platežnih voluharica je spičkano! Ako želite spičkati još nadoplatite bonom.

Spičkano kako?????
Eto kako.
Na stranici je bio ugnježden video. HD valjda. Naravno nije se pokrenuo ali se bufferirao.
Ako nemate pojma očemu govorim, nije niti bitno. Nisam ga pogledao ali da bi se dotični odvrtio trebalo je utrošiti neki megabajti promet,nije se utrošio ali ga je t kom potrošio i reko fala i doviđenja.

Ako imate tkom stik i neko vas preusmjeri na u-tube, možete se ubiti.

Dan poslije… dolazi mi dopis da sam ponosni imaoc ADSL akaunta pri T komu.
NIJE im niti važna činjenica da NEMAM vezu, jer ju još uvijek NISU uveli. Ali ne sumnjam daće mi za par dana doći na naplatu, barem pretplata na nešto što NIHOVOM KRIVNJO NISAM NITI STANJU KORISTITI.

2 tjedna poslije, najaili su se da dolaze spojiti vezu.
To vam je sutra. Ujutro. NAODNOOOO!

Sto ovaj post pišem iz Pinte!!! Iz PIVNICE sa svoga leptopa, jer u pivnici je besplatan Iskonov signal.

Ako vam sutra ne budem u stanju napisati novi post iz vlastitog soma – JEBO MAJKU T KOMU, pa makar to potvrdio Roko turs-1.


Jebat će vam majku jedan od 3 korisnika – Potvrdio roko turs! ...nabijem ga.....


ako ste iz T koma i mislite da je riječ JEBENO upotrebljena previše puta.....jebite se.

Hvala i do čitanja...

Mir&Dobro

Grozno je kako vrijeme prebrzo prolazi.

to što su moji postovi postali neredoviti, očito znači da imam i nekog drugog posla osim izgubiti par sati na pisanje i sređivanje fotki… pa makar to bilo i jednostavno napokon se naspavati.

No, ne bojte se, s obzirom na dosadašnjih 40 GB raw fotografija kojih je Emily prebacila preko svoga čipa, imati ćete još o čemu čitati i kad se vratim.

Za neke cjeline ipak nije bio dovoljan samo jedan dan. Neke je stvari potrebno sagledati i sa više uglova, prostorno i vremenski… a meni bi dobro došao bar još jedan tjedan u NY.



Ali do sada vam još nisam pokazao niti išta ispričao o središnjem dijelu New Yorka, odnosno o Central parku.

Dakle park koji se danas proteže kroz sam centar otoka Manhattan, Newyorčani nazivaju svojim stražnjim dvorištem.
Velik valjda ko Jarun, Bundek i Maksimir zajedno rastegao se kroz 50 gradskih ulica na ukupno 340 hektara. I važno je napomenuti da je sa svojim brdašcima, livadama i jezerima potpuno umjetna tvorevina, jer skoro sva ta čuda i ljepote prirode nastala su radom ljudskih ruku zamijenivši nekadašnju močvaru, kamenolom il svinjogojske farme.



Naime već ste mogli pročitati koliko ljudi u NY vole svoje malene parkove, livade za odmor i opuštanje.
1858. godine napravljen je Centralni Park.
Zamišljen je kao mjesto opuštanja grada koji je rastao nekontroliranom brzinom.

U vrijeme velike krize i nezaposlenosti, New York je pokrenuo i završio jedan od najvećih umjetničkih i građevinskih projekata i uz armiju zaposlenika, stvorili su idealizirani raj na zemlji.



Što je najvažnije, arhitekti F.L. Olmsted i C. Vaux zamislili su taj park kao mjesto susreta Newyorčana. Mjesto na kojem će sve klasne razlike biti nevažne, jer uostalom,park je namijenjen i bijelima i crnima i bogatima i siromašnima, podjednako.

Mjesto u kojem će se osjećati zajedništvo i u kojem će se svi podjednako osjećati kao Newyorčani.

Ali ta zamisao nije proradila isprve, pošto su se uglavnom tek bogati mogli dovesti kočijama do parka, sve dok javni prijevoz nije omogućio i ostalim stanovnicima uživanje u blagodatima parka.

A upravo jedna od najzanimljivijih ideja samog parka je upravo da šetači zaborave da se nalaze usred grada.
Pa čak i sada u 21. stoljeću, iako je park okružen skupocjenim visokim neboderima, i dalje se osjeća ugođaj oaze mira.

Iako je prvotno park bio namijenjen samo šetanju i divljenju prirodi, želje stanovnika prevladale su nad protivljenjem dizajnera i danas park sadrži i mnoštvo igrališta za razne sportove.



Također je prepun posebno maštovito osmišljenih dječjih igrališta. A djeca naročito vole posjetiti i zabavni Victorian park, prepun vrtuljaka i ringišpila.



Ukoliko uđete u park sa zapadne 72. ulice, pokraj stanice za metro, dočekati će vas „Polje Jagoda“.



Strawberry fields, posveta je Johnu Lennonu koji živio u blizini… i ubijen u blizini.
Danas je to jedno od najposjećenijih mjesta u parku.



No park u sebi krije mnoštvo različitih skulptura, spomenika i posveta raznim ljudima i umjetnicima.



Od spomenika Shakespeareu, pa Hansa Christiana Andersona, kraj čijeg spomenika ljeti svakodnevno pričaju bajke djeci.



Možda bi i mi u saboru trebali imati takav spomenik.

Pored njega nalazi se maštovita brončana skulptura Alisa u zemlji čudesa. Po njoj se nerijetko penju klinci, ali i odrasli koji se žele slikati na klobuku gljive kraj alise,pored ludog šeširđije koji nalikuje onom hadezeovcu koji loče buniku.




U samom parku, sačuvane su i vulkanske stijene čija povijest seže još iz vremena ledenog doba kada je Manhattan prekrivao nekoliko stotina metara veliki ledenjak,a čiji su tragovi erozije i danas sačuvani na stijenama.





Jedno od svakako najdojmljivijih mjesta je fontana Betheseda sa terasom smještenom između šetališta i jezera po kojem se moguće provozati u čamcu.



Cijelim krajolikom dominira kip Anđela voda. Jeruzalemski anđeo obučen u odjeću tadašnjih djevojaka niže i srednje klase i danas izgleda impresivno zajedno sa cijelom terasom i stepenicama u europsko-španjolskom stilu.





Oko cijelog parka proteže se cesta, uglavnom zatvorena za promet motornim vozilima i služi uglavnom za bicikliste i đogere. Biciklistima inače nije dopušteno voziti se po pješačkim stazama, ali pripazite kada ste na njihovom području, jer većina su sportski biciklisti i jure ko manijaci.




Ukoliko i sami odlučite đogirati ili se tek prošetati, uz cestu, izbjegavajte bicikliste i rikše, ali nastojite i ne šetati se uz stazu kojom prolaze kočije s konjima jer se tom rutom proteže i trag konjskih… probavotina, a na vrućem ljetnom danu…to i nije miris prirode koji očekujete.

Koliko košta voženja rikšom, iskreno, ne znam. Nisam pitao. Ali đogiraju svi naraštaji. Pa tako je kraj mene…pa skoro pa protrčala no dobro ubrzano se kretala bakica u tenisicama i trenirci. Na glavi je imala slušalice spojene na walkman!
(originalno Sonyev prijenosni reproduktor glazbe koji je očitavao snimljene podatke i prevodio ih u zvuk pomoću plastičnih kazetnih kontejnera sa namotajima feromagnetske trake pogodnih za mijenjanje sadržaja dodatnim magnetiziranjem. Vrlo popularan do sredine 90-tih)



Pošto park brine o mnoštvu bilja i preko 500 000 stabala a niti na jednom ne raste novac, donacije se mogu dati na način da se simbolično zakupi klupa u parku, tako da će klupa dobiti pločicu sa natpisom po želji.
Pločice su različite. Od posvete dragim preminulima, preko zrnaca mudrosti pa do pozdrava šetačima i želje za lijepim i ugodnim danom.



U parku možete naići na mnoštvo različitih priča, ali i životinja, poput vjeverica koje možete hraniti, ili rakuna, čije se hranjenje ne preporuča.



Park je popunjen i raznim jezercima između parkova.



Zanimljivo je da sam na jednom sreo obitelj koja je sa svojim malenim sinom puštala da po jezeru plovi brodić pokretan elektro motorom i upravljan daljinski pomoću radio valova. Na identičan način kako je baš tu, na tom mjestu i Nikola Tesla prvi put to napravio na svojem modelu.



Sredinom parka dominira golemo jezero / rezervoar u kojem se ogledaju okolni neboderi,a povratak u gradsku vrevu poslije smirujućeg učinka Central Parka svakako je nesvakidašnje iskustvo.

Vikend sam htio provesti malo easy i odmoriti se. Toliko hodanja zna…nažuljati.
No čak i kad sam mislio samo navratiti u obližnji dućan u kvartu ponio sam Emily sa sobom …ponijelo me.
Ne znam jesam li vam već spomenuo ali svaki dio New Yorka, je kao totalno drugačiji grad za sebe. No ipak vam neću sada pričati o Harlemu, ipak zaslužuje bolji i cjelovitiji post.

Navečer sam odlučio malo prošvrljati gradom. Trebao sam se naći a kolegicom fotografkinjom,ali nažalost to je propalo.




Stoga sam se ponovo našao na Time sq. Naime izvirio sam ispred zgrade po kojoj je i cijeli trg dobio ime.
Ako vam je na fotkama bio zanimljiv tijekom dana,morate ga doživjeti noću. Gomiletine ljudi obasjanih svjetlom neona, čina ga prividno većim i glamuroznijim.






Nažalost, malena fotografija ipak nije u stanju opisati ono što vide oči. I blještavilo neona dobije pravi smisao tek kada padne mrak, a ulice preplavi gomila ljudi pomiješana sa rikšama, žutim taksijima i diskretno kičastim limuzinama.





O tome vam ionako nemam što više i govoriti. No jedna „znamenitost“ u NY lako vas može odvući i do druge.
Tako sam se odlučio malo odmoriti na Grenly Squareu.
Malom pješačkom otoku između 6. Avenije i 33. Ulice.

Iza mene na postolju, sjedio je kip utemeljitelje novina New York Tribune, a ja sam sjedio za jednim od stolova postavljenih na taj pješački otok koji je inače uređen u maniri malenog parka.



Slikao sam prolaznike i žute taksije u dugoj ekspoziciji. I zanimljiva je stvar, dok sam pokušavao snimiti noćnu snimku kolica-štanda sa hot dogom i dim koji je izlazio iz šahta, podigao sam glavu u jednom od napora da kvalitetno očitam svijetlo u toj mračnoj atmosferi i gotovo slučajno opazio da se zapravo nalazim u podnožju Empire State Building-a.



Zgrade u NY su u kolonama, jedne iza druge, jer je cijli NY građen u sustav grida, odnosno mreže kojom su raspoređene ulice sa rednim brojevima presijecane avenijama.

Bizarno je zapravo što vam se, poslije par dana u NY, zgrada od svojih 102 kata i ne čini kao nešto posebno. Iako par katova niži Chryslerova art deco neboder uvijek mi je bio draži. No unutrašnjost Empire state zgrade je također poslastica u art deco stilu.



Ako mislite da je sto kuna bačen novac da bi se došlo do terase- promatračnice na 86. katu lako čete promijeniti mišljenje kada napokon dođete gore i bacite pogled na cijeli grad ispod vas. Ja sam se zaputio prema vrhu u zadnjoj ruti, nešto malo poslije ponoći.

Da biste ušli u prvi lift, morate proći ček point i kontrolu s metal detektorima, kao da idete na avion. Znate ono , izvaditi sve metalno iz džepova. Morao sam čak i skinuti remen sa hlača alihvala bogu imali su razumijevanje za moje marte.



No nažalost ne i za moj glomazni Manfroto stativ, koji je ipak morao ostati kod sekjriti ljudi.
Dakle prvi lift, zbog razloga koje je Alexxel već objasnio u komentarima prijašnjih postova vodi, impresivnom brzinom do 80. tog kata.

Na njmu morate na sljedeći lift koji će vam dopustiti da se popnete za još osam katova.
Iznad toga je toranj koji je prvenstveno služio kao postaja za prihvaćanje Zeppelina, a danas je gore i tv/radio odašiljač, a globalna paranoja zatvorila je za javnost promatračnicu na 102 katu u samoj igli tornja.



Ali svejedno i sa visine od otprilike 350 metara pogleda na grad zaustavlja dah. Ispod sebe možete vidjeti rijeke žutih taksija i malene ljude, zgrade i sloj smoga koji lebdi ispod vas.
Uz obilazak od 360 stupnjva moglo mi je biti samo žao što nisam imao stativ i što nisam u stanju napraviti kakovu panoramsku snimku.



Ali pošto i najobičniji snap-shootovi s te visine i uz taj pogled djeluju i više nego impresivno i nema mi zbog čega biti žao.



Ne znam hoćete li išta razaznati iz ovih smanjenih sličica i uspjeti uživati u pogledu kao što sam ja….

Kao što se kaže…došao si doma živ, New York je položio test.
Nemam pojma di se to kaže ali krenimo iz početka. Dakle, sjećate li se kako sam odlučio otići trajektom do kipa slobode? E, p dobro me je Alexxl upozorio.
Dakle za sve one koji moje škrabotine žele pretvoriti u vlastiti vodič po NY:
Kako odjebati obilazak kipa slobode u 3 koraka.



1.Korak. – odjebite to.
Krajem tjedna, tijekom lijepog dana, u turističkoj sezoni, ako nemate živce hrvatskog penzionera koji je glasao za HDZ a sad prebire po kantama za smeće i opet će glasati za iste, odjebite to. Jer eto, niti ja nisam htio čekati par sati u redu za trajekt dužine zagrebačkog maksimira u krug, odnosno koliko je nasrana ekipa napravila red oko Battery parka.
Možda probam jednom ponovo, pa ću vam i onda i pisati o njemu, ali ne sada.

2. korak – odaberite nešto drugo.- je' b vas kip slobode koji vapi za napaćenim turistima.

3 korak . odite tamo! - na to drugo mjesto.

I tako sam ja otišao. Htio sam fotkati Flatiron zgradu. Iz podzemne sam izvirio točno pred Madison Square parkom. Newyorčani, a i brojni turisti obožavaju svaku vlat trave ne nekoj zelenoj površini, jer im te jedino mjesto u betonskom gradu gdje se mogu bezbrižno ispružiti i uživati u suncu.

Kao što rade recimo turisti i ljudi koji nisu iz Zagreba, na Zrinjevcu, dok je Zagrepčanima i dalje čudno da se tamo smije „gaziti trava“. Tako i u NY u gradskim parkovima možete naći gomilu ljudi koja se opušta, sunča, klopa… a i parkovi su pravo i zbog toga uređeni.




U Madison je zabranjeno doći sa psima na mjestima di se ljudska bića izležavaju, ali zato u sklopu parka psi i njihovi vlasnici imaju poseban ograđeni dio gdje mogu doći sa svojim ljubimcima. Ne trebam vam reći kako taj dio bazdi po psećoj kakici.



Tu je davno bila i izložena ruka sa bakljom koja je dodana kipu slobode kada je napokon postavljeno njegovo postolje.




Ispred parka u trokutu 5.avenije, Brodwaya i 23. Ulice stoji definitivno najneobičniji NY neboder.
Davne 1903, kada je izgrađen, slovio je kao najviša zgrada u gradu i izazivao podsmjehe i čuđenja, ali ostao je definitivno najčudniji objekt, pošto je neboder građen u obliku trokuta i sasvim se uklapa u trokut ulica.
Predviđali su da će tu budalaštinu vjetrovi srušiti, no trokutasti neboder i daje stoji kao jedan od simbola grada.

Kraj njega se još uvijek nalazi i sat koji je označavao kraj nekada moderne trgovačke zone, nazvane i „milja dama“, odnosno najotmjenijeg trgovačkog područja.



Slijedeća stavka koju sam želio snimiti bio je glavni kolodvor, pa sam se vratio prvo nazad na Union station. Naravno i taj je park prepun ljudi,



a po danu oko samog parka štandovi su na kojim se prodaje voće, sir, cvijeće... kao naša tržnica, samo bez kumica, a neke od stvari poput sira ili vina vam nude i da kušate, pa makar i ne namjeravate ništa kupiti.



Tu se smjestila i filmska akademija.

Prije Glavnog željezničkog kolodvora prošvrljao sam i po Chrylsrevoj zgradi.
Iako je tek prvu godinu svoje gradnje slovila kao najveća na svijetu i danas plijeni pažnju svojim art deco vrhom od nehrđajućeg čelika, odnosno cijeli dizajn šiljka dizajniran je u stilu tadašnjih Chryslerovih automobila u zlatno doba početaka ove industrije, na početku tridesetih godina prošlog stoljeća.



Već samo nekoliko mjeseci poslije dovršena je Emipire state building, tako da ova 320 metara visoka građevina sa svojih 77 katova nije više bila najviša.



Predvorje zgrade, impresivno urešeno uzorcima od mramora i granita služilo je kao nekadašnji izložbeni salon Chryslerovih automobila. Zanimljivi su definitivno i gotički orlovi kao izljevi oluka na rubovima zgrade, također napravljeni od nehrđajućeg čelika.



Grand Central Terminal, pokraj Chryslerove zgrade, otvoren je svečano 1913. godine, pošto je stari kolodvor bio neprestano proširivan ali nikao dovoljan, pa je sravnjen sa zemljom.
Na stupovima pročelja oko velikog sata nalaze se kipovi Merkura, Herkulesa i Minerve, a unutrašnji strop ukrašen je znakovima horoskopa i sa 2500 zvijezda.



Cijeli unutrašnji dizajn stiliziran je kako bi podsjećao na parišku operu i dao dodatan glamur u tim prvim danima putovanja željeznicom.



Pošto sam se kasnije morao naći sa prijateljima u Brooklynu, trebao sam krenuti nazad, ali nikako prije nego što škicnem meni vrlo zanimljivu zgradu na 30 Rockefeller plaza.



U zadnje vrijeme vrlo poznatu i kao 30 ROCK.
Mislim da i na hrvatskoj televiziji možete pratiti trenutno istoimenu humorističku seriju nastalu iz radionice ljudi koji su okupljeni oko SNL-a, iako ne znam koji je trenutno glupi domaći prijevod. Možda zakon komedije ili tako nešto :P

Inače u toj zgradi studiji su NBC-a i od tuda se poznati ljudi već 30-tak godina deru u kameru: „Live from new York it is a Saturday Night”.

Naravno zalutao sam u NBC-ev dućan sa suvenirima iz njihove produkcije.
Unutra možete pronaći suvenire iz mnoštva popularnih serija, od Heroesa, Star treka, Dr. Housea, Friendsa, Galactice, pa do naravno čak i suvenira iz skečave SNL-a.



Ako vam nije jasno o čemu pričaju ove majice, brzo pogledati video na ovom linku! OBAVEZNO.

MORE COW BELLS!

Ostatak večeri i noći proveo sam u Brooklynu, u jednom od poznatijih metalhead barova u koji inače zalaze redovno i momci iz Type 0 negativa, Dio, Marylin Manson kad je u blizini itd. …no, ne znam jeste li zaslužili post o tome…



Ili da NY nightlife ostavim za neku drugu priliku ?

I da jučer nisam spomenuo, možda bi mi danas bilo čudno, ali New York definitivno ima svoje vlastite planove za mene. Pošto sam odlučio prestati mahnito juriti po NY, izašao sam iz stana tek koji sat poslije podneva. Uostalom, nije mi u interesu baš sve ko japanac na Duracell baterijama obići i fotkati. Cilj mi je uživati. Uživati u gradu i stvarima koje me zanimaju, a ne trčati i osvojiti Everest.

Tako sam danas ipak odlučio, laganini naći stanicu podzemne željeznice sa muralima na temu alise u zemlji čudesa. Da, nije nešto posebno. A stanice su ionako različito urešene stoga me ne čudi kako ljudi nisu znali gdje se nalazi,čak niti murjak kojeg sam zapitao. Doduše malo me čudno pogledao, a onda sam se sjetio gdje sam ih vidio na zidovima i na vrijeme promijenio traku podzemne sa linije A na liniju 1 i na stanici ispod 50-te ulice, našao sam Alice.



Naravno htio sam snimiti oba kolosijeka, dolazi i odlazni,pa sam stoga morao izaći van. Ali namjeravao sa se vratiti na početni kolosjek, jer bi me on trebao dovesti do trajekta koji vozi prema kipu slobode. Kao što sam si za danas zacrtao.

Međutim, kada sam izašao na dnevno svijetlo iznad 50-te ulice, shvatio sam da sam upravo iz podzemlja izvirio u kazališnoj zoni i sjaj neona me je samo vodio dalje i dalje, do blještavila Time Squarea.



Trg je ime je dobio po 25 katnom neboderu New York Timesa koji je ponosno stršao na početku 20-tog stoljeća. Danas je okružen mnoštvom nebodera i zgrada okićenih reklamama, neonom ali i video zidovima koji opasuju i čitave fasade zgrada. Neke na fotogradijama izgledaju kao plakati na zgradama, međutim radi se o video zidovima unutar kojih su čak i rupe za prozore, a cijela je zgrada ekran.



Tu je i famozna kugla koja se deset sekundi prije ponoći svaku novu godinu spektakularno spušta na najvećoj uličnoj proslavi, odnosno dočeku. I tu stoji do sjedećeg Božića. Korisno za putnike kroz vrijeme, tek toliko da znate u kojoj ste godini zapeli.



Trg je inače non-stop pretrpan turistima, a dućani se uglavnom sastoje od ponude mnoštva suvenira. Od klasičnih „ I (srčeko) NY“ majci pa do min statua, CSI NY majci, min taxija, baseball palica i NY Yankee kapa i sličnih pizdarija za turiste. No tu su i šopovi Hard Rock caffea, MTV-a, i slično.



Sve je nabrijano, blistavo, bještavo i zove vas da potrošite svoje turističke dolare.
Vidio sam brdo mrak (nepotrebnih) stvari koje bi tako raaaado htio imati ….
Ali , odolio sam.
Naravno , ti je i NY verzija poznate kuće Madame Tussauds, odnosno muzej voštanih figura. Hvale se novom verzijom Branđelina para, a na samom ulazu stajao je Nicolas Cage.
Voštana verzija, dakako.



Pored njih je i interaktivni muzej čuda ( i frikova), no za početak, na bradate žene mogu naletjeti i doma, sa sam ipak tih stotinjak kuna ostavio za sada u đepu i odlučio se vratiti prema Battery parku, kako bi napokon snimio taj Kip Slobode.



Battery, sada, po danu izgleda uvelike drugačije i pitomije. A i pogled prema Liberty otoku bio je predivan. Nažalost, došao sam prekasno, pošto poslije 5 sati popodne, trajekti više ne voze.
Bezveze, a tako bi htio snimiti kip ponoći. Izbliza.



I tako sam i ponovo ostao na kopnu, daleko od lady Liberty.
Možda sutra uspijem. Iako se moram napokon početi nalaziti s ljudima pa neću više moči bezbrižno sam švrljati gradom.

Pomalo razočaran, krenuo sam natrag sa battery parka prema unutrašnjosti u želji da si snimim još par znamenitosti. Nisam se namjeravao ponovo vračati do mjesta nekadašnjih Twinsa, več ravo do zgrade burze. Krasi ju mrcina od američke zastave preko cijelog pročelja.

Valjda kad sjebeš svjetsku ekonomiju treba biti veliki amerikanac, veći nego što su Tompson i Škorson zajedno 'rvatine. Prilaz do samog ulaza u zgradu, iz sigurnosni razloga,nemoguć je ukoliko baš nemate dozvolu.



Ono što me je više zanimalo je crkva Svetog trojstva, odmah u ulici pokraj. Naime dok su se u ostale dijelove amerike doseljavali pobožnošću nabrijani ljudi, pa uglavnom oni kojima je ta religija osporavana pa su se otisnuli u novi svijet. Uglavnom kako bi nekim novim ljudima glavinjali svoja uvjerenja i gradili crkve za bogobojazne i spaljivali vještice.



New york, suprotno tome nastao je isključivo radi dobiti, trgovine i profita. Prva crkva sagrađena u New Yorku bila je upravo crkva Svetog trojstva, koja je eto na tom svoj mjestu doživjela čak tri inkarnacije. Posljednja, kakvu ju možemo vidjeti i danas doživjela je 1846. u prekrasnom gotičkom stilu.
Danas,okužena mrcinama od nebodera, zvuči nevjerojatno, ali bila je u vrijeme svoje izgradnje, najveća građevina u New Yorka.

Oko nje je poslagano i najstarije groblje grada, a tu je čak i sahranjen i Alexander Hamilton, kuler opčine kojeg sam već spomenuo i koji vam može namignuti sa novčanice od 10 dolara.
Iako je NY izgubio status glavnog grada, Hamilton je rekao: so fucking what,! I još bolje, neće nas jebati državna administracija i grad ce se u miru moći posvetiti tome da bude financijsko središte.

Aco je poginuo nažalost u dvoboju sa svojim političkim ne istomišljenikom. Odlučio je biti faca do kraja i pucati u zrak. No njegov protivnik je ipak više od toga odlučio riješiti se genijalnog Hamiltona.
Poslije jednodnevne agonije uzrokovane smrtonosnom ranom, grad je ispratio Hamiltona na vječno počivalište ispred crkve svetog trojstva ( Trinity), u do tada najvećem viđenom sprovodu.



Na kraju dana Emily je zavapila da bi poslije 3 dana snimanja bilo ok da joj promijenim baterije. A bogami i ja sam dobio poruku želuca da i moje baterije trebaju biti napunjene.
Ovaj put sam se odlučio za cute micro SUSHI restoran koji mi se našao na putu.
To je valjda jedini restoran s kuhinjom u kojem ne čekate da vam kuhar skuha hranu, nego ju uzimate iz frižidera kada je već dovoljno ohlađena. Za 8 dolara uzeo sam porciju idiličnog naziva Spicy Tuna Samurai. I colu.



Mora priznati da mi je to bio najbolji sushi koji sam ikad jeo, i da u hrvatskoj još nisam kušao tako svjež i ukusan sushi.
Malko sam možda pretjerao sa vasabi začinom,pa sam zbog tog floroscentno naribanog japanskog hrena uskoro morao negdje kupiti i drugu limenku cole. Iako je neugodno kad vam se podriguje sushi, napapao sa se ko zvijer a opet se osjećao tako lagano.
Fala bogu da sam ovaj put izbjegao uobičajenu –piletinu.



Mislim da vam je dosta za danas. Sutra bi se morao naći sa nekim ljudima. Fotografima i modelima, i prijetili su mi da bi navečer morao s njima završiti u nekom goth/rock klubu u Brooklinu.

Vidjet ćemo. Ipak ne smijem iznevjeriti sva tri moja redovna čitatelja :P

Bilo bi cool da mi se i NewYorčanka javi.

Enivej …
Hvala na pažnji ;)

Sasvim je sigurno da se sam New York postavio kao moj vodič, ovih dana i da ne mari suviše za moje namjere, nego mi jednostavno nametne svoje.

Ideja mi je bila jednostavno naći podzemnu željeznicu ukrašenu muralima na temu Alise u zemlji čudesa. Znam da sam ju vidio u prolazu,ali ne sjećam se koja je stanica. Pa sam zato uzeo lokalni, sporiji vlak koji staje na većem broju stanica, no Alice je ostala negdje drugdje.

Izašao sam na jednoj od posljednjih stanica linije, negdje na Canal steetu. Odnosno ispod ulice koja je bila kanal, i već po kino dvorani ispred sebe vidio sam da se nalazim na TrBeCi.
Ime kvarta je skraćenica od „trokut ispod kanala“ (triangle below Canal).



Naravno, spomenuo sam kino vezi s TriBeCom. Zu se najme održava glasoviti (mini) TriBeCa Film festival. Iako nije teško da nešto bude glasovito ako se održava u New Yorku i ako tome kumuje recimo Robert DeNiro.

S drge strane Kanalne ulice, nalazi se kvart čije je ime skraćenica od South of Hudson (južno od rijeke Hudson), ili jednostavnije SoHo. Soho je nekoć bio industrijska četvrt koju je veliki Newyorški reformator Robert Moses, koji je malo prolupao lončiće poslije smrti velikog NY gradonačelnika, strićeka Fiorella La Guardije, kada si je priskrbio apsolutnu vlast u odlučivanju i upravljanju gradom.



Međutim početkom 1960-tih, restauratori su uspjeli privući pozornost na sebe i spasiti kvart koji posjeduje jedinstvene i rijetke povijesne zgrade od lijevana željeza. Isprva sam mislio da se to radi tek o požarnim stepenicama, no naime i pročelja su također kompletno i cool – željezna.



Tako nešto nebi spriječilo nikoga u Zagrebu da kvart ne sravni sa zemljom kako bi nastali šopig centri… No SoHo su prvo naselili umjetnici, stoga se može i sada pronaći mnoštvo prodajnih galerija, a nakon toga stigli su i kafići, restorani ali ekskluzivni butici i dućani. U SoHu vam se može lako učiniti da se prispjeli u neki drugi grad, neki drugi svijet, u kojem bi svi oni koje doma nazivamo shopingholičarima, vjerojatno htjeli živjeti i umrijeti.



Dućani su ovdje totalno izmiješani, od jeftinih i masovnih sa sniženjima do skupih i fancy, pa do uličnih prodavača ispred njih. I gomile, gomile ljudi koji ulaze i izlaze. Većina dućana ima svoje zaštitare, ali i policija je nenametljivo prisutna po svuda.



Osim fensi makrica,koje me iskreno rečeno, ne zanimaju, našao sam i vrlo bizarne dučane, poput onoga Evolucije. Gdje možete kupiti preparirane i lažne životinje, lubanje, bizarne stvorove, kukce…itd.
Zanima me kako bi reagirali stričeki na aeodromu kad bi mi u torbi skenirali obris ljudske lubanje.



Dijete u meni pronašlo je cijeli dućan sa maskama, oblekom uniformama i potrepštinama iz filmova horrora,maškara … premalo novaca- premalo mogućnosti da sve to natrag zbuksam u avion za doma.





Na izlasku sam naletio i na Gothic shoop sa odjećom za koju bi većina mojih frendica ubile, a cije su i više nego razumne, za razliku od domače anarhije. Impresivno je kao su svi u tim dućanima bili ljubazni i nisu imali ništa protiv da klikćem okolo fotoaparatom. Nešto što je gotovo nemoguće doživjeti doma u ZG.



Uskoro sam se našao na trgu punom, točnije prepunom ljudi.
Prvotni WTF, razbistrio mi se kada sam shvatio da se radi o Union trgu. Naime taj trg i park poznati su kao popularno okupljalište newyorških studenata i mladih koji doslovno preplave trg. Tu hengoutaju, druže se, nalaze se ..itd.



Studenti svih rasa, boja i dezena, izješani sa uličnim performerima,umjetnicima, diskretnom policijom kako i žamorom muzikom iz kaziča uz finte ekipe na skateboardovima.. Nekočje sam trg bio poznat poput londonskog o Hyde parka jer ako stanete na kutiju, iznad tla možete biti govornik i srati o čemu vas god volja. Htio sam prozboriti koju o Jadranci-Suzani Kosor, ali jebe mi se sad za nju, I'm in NY babe!

Mrak se već lagano spustio a grmljavina koja se čula dopirala je iz mog želuca. Pošto sam ionako zašao već na Greenwich Willage, kvart koji mi se našao iza leđa, (selo zelene vještice? :P) ili jednostavno Willage kako ga zovu, odlučio sam „nešto da meznem“ pošto je kvart ionako preplavljen restoranima.

Nastao je u davno doba New Yorka kao mjesto gdje su bogati pobjegli od gužve gada i žute groznice na početku 19 stoljeća. Od nekadašnjih farmi tada je postao kvart poznat po umjetnicima i boemima, pa čak ga je i Edgar Alan Poe nastanjivao i liječio se tu od prehlade - alkoholom.



I evo, na jednom jedinom raskrižju ukrstile su se japanska, talijanska, meksička i vijetnamska kuhinja.
Odabrao sam Vijetnamsku, ipak mi je najmanje poznata, pa rekoh da probam nešto egzotično, a i restoran je izvana djelovao fensi, a izvješene cijene pristupačno jeftine.

Ipak ovo nije rvacka da vas oderu za hranu.
Unutra me je ljubazna mini teta Vijetnamka sprovela do stola i ubrzo mi uz jelovnik donijela i slikovnicu, pošto je vidjela da u nazive buljim ko da odgonetavam klingonski.

Naručio sam spajsi juhu s piletinom i spajsi porciju nečeg s piletinom, toliko o mojoj hrabrosti ka upuštanju u nepoznato. Hrana je bila totalno kineska zapravo. A gladan želudac odustao je od avantura i ko prasac uživao u odličnoj klopi. Ljutu odličnu juhu morao sam par puta isplahnuti u čaši vode s ledom koju su mi odmah dostavila na stol, a mali vodonoša je uporno punio, a na kraju sam klopu splahnuo i kineskom pivom.
Piva je bila fina, nešto kao da našoj ožujskoj dodate okus bolji od pišaline.



Pošto vidite iz priloženog da sam povremeno škljocao čak i sebe kako klopam, privukao sma i znatiželju. Naime dok vas u hrvatskoj ljudi,kada vide fotoaparat smatraju za kriminalca kao da nosite upravo repetirani kalašnjikov, u NY ste im…ah, an Artist. Fala lepo.

Tako su medvije strije gospođe koje su čule kako je kroejšia bjutiful, podučile pravilu o napojnici. Dakle ako na računu uz cijenu klope piše koliki je porez, uglavnom ostavite napojnicu u duplom iznosu od poreza. Ako mi je porez približno 2 dolara ok je staviti 4 dolara napojnice. Nemoj ostaviti 5, rekla je teta, nije to tako dobar restoran da bi zaslužili da im pokloniš 25 kuna.

Ostavio sam 4 dolara napojnice iako sam bio oduševljen i klopom i uslugom i ljubaznošču, al slušao sam iskusne stare tete Njujorčanke.

Dao sam oko 100 kuna za večeru (napojnica uračunata) —ali sam bome jedva hodao poslije koliko sam se natrpao.
Po izlasku vijetnamski me mladi konobar upitao za moj fotic i zamolio da mu dam neki savjet oko izbora slr-a jer ga jako zanima fotografija, a ja mu sa svojim foto-ruksakom i nabildanom Emily djelujem jako Profi (shy!!!)

Mislim da je dosta za danas, treba to svariti i napajkiti se.
Da mi je znati gdje ću završiti sutra …

Hvala na pažnji ;)

Dan, vjerujte mi u gradu poput New Yorka, zna proči strelovito brzo.
Imao sam ideju, krenuti od početka, od vrha Manhattana, odnosno od parka Battery. Nazvanog po tome što su u samom početku grada tu bili postavljeni obrambeni topovi. Danas je to prekrasno šetalište uz ocean sa kojeg kreču brodovi prema kipu Slobode.

Međutim, New York je imao vlastite planove za mene. Čim sam, po izlasku iz podzemne željeznice primijetio na obzoru Bruklinški most … pa… djelovalo je poput hipnoze. Malo po malo šuljao sam se po dokovima privčen prizorom glasovitog Brooklyn Bridge-a.



Da bi se kao pješak popeo na most, prošvljao sam po glasovitoj ulici Wall street. Iako je u početcima Novog Ansterdama ta ulica bila zapravo visoki drveni zid koji je nizozemce branio od ne uvijek gostoljubljivih indijanaca, u engleskoj vlasti kada je grad počeo doživljavati prvu ekspanziju, zid je postao ulica.

Alexander Hamilton, jedan od najvećih faca New Yorka (zgodan tip na 10 dolara), u toj je ulici sazvao okupljene brokere koji su mešetarili polu-ilegalno u sjeni drveta i zapravo napravio temelje američke financijske neovisnosti, što je bilo presudno za NY odmah nakon oslobođenja od britanske vlasti.

Osnovana je tako i Bank of New York- tadašnjeg glavnog grada sjedinjenih državica. Danas je Wall stret doslovno zid od nebodera i zgrada kojeg čine upravo banke i burza.
Šetnja oko tih banaka i zgradurina, vrlo je peckavo čudan osjećaj.

Ali,barem meni, impresivniji je osjećaj bila šetanja preko Bruklinškog mosta. Zajedno s masom ljudi koja je po vrućem Newyorkškom snu plazila po mostu. Pješačka staza nalazi se iznad traka za automobile i šetnja mostom spada u jedan od omiljenijih NY vidikovca. Inače staza je u dvije trake, jedna za pješake i jedan za bicikle. Ako ste pješak nemojte niti pomišljati bezbrižno vrludati po dijelu za bicikle, jer bajkeri očito obožavaju luđačkim brzinama juriti po mostu.



Na svakom čekpiontu – oko vidikovaca i stupova mosta nalaze se metalne table s obavijestima i povijesti samog mosta sa, u bakrorezu izrezbarenim ilustracijama iz vremena gradnje pa do otvorenja 1883. godine. Most slovi kao najveći viseći most na svijetu i sumljam da će jure radić pobiti tu činjenicu. Rađen je 16 godina u kojih je 20 ljudi od 600 tinjak radnika, životom platilo taj podvig.

Pa čak i sam tvorac mosta John A. Roebling, koji je doživio prilično gadnu nesreću u mimoilasku dva trajekta koji su mu smrskali nogu. Poslije dva tjedna agonije umro je a adove je nastavio njegov sin, koji je pak pretrpio teške posljedice prenaglog vađenja iz ogromnih potpora koji most i njegove stupove drže za dno. No ikao iz bolničkog kreveta uspio je zavrišti most pomoću nadzora i pomoči svoje žene koja na sebe pod njegovim vodstvom preuzela projekt.



Danas je to most koji je prvi spojio Manhattan sa ostatkom New Yorka i definitivno ponos grada, preplavljen turistima, ali i uličnim zabavljačima na mostu kao i ekipom kod koje možete za 5 kuna kupiti flašu vode, soka ili cole i malo se osvježiti od ljetne žege. 1 dolar je cijena cole i u dućanu. Kod nas bi vam naplatili bare 4 puta veću cijenu.



Po silasku s mosta na mp3 playeru počeo mi je svirati Type 0 Negative, bas kao prava dobrodošlica u Brooklyn. Prošetao sam se do Brooklyn Heights-a, ali sam završio u prekrasnom gradskom parku gdje je ekipa igrala NOGOMET! Ovaj naš, europski …aka socker iz rječnika amera.

Kada uz smiješak fotkate ljude - privučete ljude.
Tako mi je prišao gospodin koji je čekao poluvrijeme da uđe u igru na strani plavih, koje je ekipa u crvenim majicama rasturala. Inače je recimo 40 setak godina star artdirector firmice koja snima reklame i tu se dolazi rekreirati s ekipom poslije posla. U Brooklynu, kako kaže nogomet je popularan, kao i u Bronksu, jer tu živi brdo evropljana ali i latinosa koji su ludi za tim sportom. Ja sam doduše htio vidjeti bejzbolaše, Brooklyn Dodgerse (ime su dobili po navici da vježbaju na ulici I izmiču se pred vagonima trolejbusa).



Odlučio sam se vratiti istom rutom nazad i ostaviti Brooklin za neki drugi dan, kada ću ionako imati vodiča kojem je to domaći kvart.

Natrag do Wall stretta i svaki detalj na nekoj ulici privlačio me ka sljedećem sve dok nisamse našao na GROUND ZERO. Mjestu gdje su se nekad izdizali Twinsi. I dalje bolna rana svakog NewYorčana.
Ti grade sada još spektakularniji kompleks nebodera, objasnio mi je ljubazni čuvar. A kad će biti gotovo? Pa to ja mogu i tebe pitati, rekao i je. Nitko ne zna. 2015, 20…tko zna. Za sada je tu tek golema ograđena rupetina. I nešto se radi i radi, okruženo visokom ogradom i bodljikavom žicom.



No, mislim da vam je dosta za danas. A i menije uskoro pao mrak, a iako osvijetljen New York, ta svjetlost na ulicama nije baš blistava. Vjerujte mi, kao fotografu.



Tako da niti povratak na sada noćni Battery park nije nešto blistavo. Ali ej svakako dojmljivo.
Od 500 tinjak fotki danas,staviti cu tek par da dobijete neki dojam. A čim se uplouda, vrijeme je za moju novu avanturu trećeg dana….
Hvala na pažnji.

Da sam krenuo par-sto godina prije možda bi se gužvao sa izgladnjelim irskim emigrantima, koji su u americi smatrani nižim i prljavijim bićima ego što su tretirali crnce, porobljene i uvezene iz afrike.
Da sam krenuo kojih 60-70 godina prije, najvjerojatnije bi to bilo iz Berlina, I pristao bi negdje na Art Deco špici Empire State Buildinga, nekim od nazy Zeppelina.

Ovako sam 12-stak sati iz Zagreba, pa preko Frankturta putovao Lufthanzinim Boingom 747 do zračne luke JFK u New Yorku.

Sa svojih metar osamdeset i kusur, zguran u ekonomsku klasu između ljubaznog Meksikanca i Indijca i sa bedastom simpatičnom Istrankom iza leđa… svejedno sam se osjećao kao da su me stavili u odjeljak za amputirane patuljke.

U avionu su nam služili bolničko-djecju hranu, ali kad si gladan, sve je ok :) a i moraš nekako ubiti 8 sati leta. Bilo spotovima Michaela Jacksona koje su nam puštali ,ili crtićem Monsters VS Aliens, kojeg smo odgledali u avionu.
Pošto se avion uspješno podigao i 8 sati u zraku čekao da se zemlja okrene ,spustili smo se na JFK.i
No kad mislite da ste NY jos nista dosli, dokvas ne provjere ne iz skeniraju… itd..manja verzija Elysa i onoga sto su nekad davno prolazili doseljenici.

No bez obzira na moj stil odijevanja, marte na nogama, undercut frizuru.cim mi provjere biometriske podatke i vizu, postanu jako ljubazni i uglavnom ne zelen ista vise provjeravati, samo mi zažele good time in NY…jer ina vizi kaže da sam hm..i profesor u školi, jurnalist and freeance phtographer.
Mislim da ih ovo prvo...uljubazni.

Poslije odiseje po newyorškom podzemlju, ada sam tu kod Medi, u Harlemu.
Danas mislim napraviti đir od Battery parka do Wall street-a...so keep in touch ;)

Malo me zabrinjava činjenica ..da nemam neki hajp samim time da sam tu. Nije mi no kao da sam na drugom planetu. Sve je .. kao da sam već bio tu… sve mi je logično i normalno...ko doma ..

Možda i nisam toliki vjernik da bi mi bilo životno važno vjerovati u licemjernu
katoličku crkvu i zlo upotrjebljene vrijednosti humanizma Isusa Krista.

Ali sasvim sigurno, kada bi birao čovjeka u kojeg moram vjerovati da je
najbliže sa božanstvenim, iskreno bi vjerovao samo u Nikolu Teslu.

Na današnji dan 1856. godine u Smiljanu pored Gospića,
rođen je čovjek kojemu dugujemo apsolutno sve od čega danas ovisimo !


....čak i Google to zna bolje od zemlje u kojoj se rodio.

- Oprostite, ali ja ne bih htio ispuniti ovaj test, možete li me radije pitati usmeno?

-Ne razumijem, u čemu je problem kolega?
Pa ovo je jednostavan test. Jednostavniji nego da vas usmeno ispitujem.
Samo trebate razmisliti koji je pravi odgovor i negdje ga zaokružiti, a negdje precrtati.
Postoji li što jednostavije? Čak i ako neznate točan odgovor imate već neke šanse.
Zar ne?

-Ma razumijem to. I razumijem i pitanja, a znam i odgovore ali...
Gledajte u čemu je problem ... naime...

Prekrižio sam brojeve lota - koji nisu izabrani.
Zaokružio sam gradonačelnika - kojeg nisu izabrali.

Shavačate?

Nije ovdje moje znanje problem. Bojim se da jednostavno nisam dobar u tim stvarima.

-Shvačam kolega.
Sigurno ste grozno loš i u igri križić kružić.

Užasno me živcira glupa muzika na VIP reklami!

Ono svaki jebeni put kad kliknem na Blog počne to govno napadati moj zvučni prostor.
Još si budala poput ene stavi blog kao početnu stranicu, dakle svaki put kad upalim Explorer.

Podsjeća me na one davne dječje blogove ili katastrofalne My Spacce stranice gdje si dječica stave da im sviraju njihove pjesmice jer su im cooool.
Cool my fucking ass, naročito ako otvorite 2 ili barem tri takve sztanice, pa zamislitete koji je to zvučni kaos. I ako još uz to na kompu slušate vlastitu muziku, kakofonija za popizditi.
Da ova reklama od napornog vica piljeni pažnju, ali time što je iritantna. I dok nađete gje se na tom Flashu stavi mute, jednostavnije je ugasiti naslovnicu bloga.
Fackju vip sa svojim debilnim t kom forama!

Moje ime je SadisticoShy… i da vratio sam se na pisanje bloga, tek toliko da vam kažem ne sva ta sranja koja mi stvarno idu na živce!

Huuureeeey!

Eto, opet!
Božić je stigao!
Marketinški stručnjaci ponovo su sproveli u djelo medicinsko čudo.

Uz pomoć moderne medicine i inkubatora mali Isus došao je i više nego mjesec i pol dana ranije da vam čestita Božić.

Ne želim znati niti kako je sirotoj Mariji, koje je valjda jedina djevica u povijesti koja rađa li ga rađa.
Sve one iz ostalih mitologija i religija obavile su to jednom i niko ih više nije gnjavio.

Za to vrijeme debeli Djed Mraz, koji se sada zove hadezevski djed BOŽIČNJAK izvučen je iz formalina
te ako prošečete do vašeg dučana, vidjećete da te taj vitalni penzioner već je zasjeo na boce kokakole, a čestita vam sa omota čokolada.
Najvjerojatnije onih koje se nisu prodale prošle godine.
Debel kao Čobanković, vesel i stasit ko Šuker, jedva čeka kada će i flaše s njegovim likom penzioneri pecati iz smeča.


Sretan vam Donkačunko i potrošački Božić čije će te iritantne posljedice, pogubne po mozak, živce i zdravlje od sada trpjeti sljedeća dva mjeseca.

Ne porpustite! U svim trgovinama, TV i inim reklamama širom lijepe naše & Twiglight Zone!

… možda inkvizicija i nije zapravo bila loša ideja ?!

Amerika je ooogromna zemlja, sa puuuno ljudi sa slobodom govora.
Puno ljudi čini ogroman prosjek pa čak i po broju notornih debila i budala.
Ali u isto vrijeme u toj americi su se nastanili i nekolicina genijalnih ljudi.
Nažalost generalni idiot je i dalje u Bijeloj kući, a US of A se oprostila od jednog nesumnjivog genijalca bez dlake na jeziku.

Dragi moj uzoriti George Carlin, nadam se da upravo odlaziš u neku smisleniju stvarnost, jer ova će postati još bez-smislenija, bez nekoga ko će nam tako inteligentno, slikovito i nadasve sarkastično i duhovito objasniti kako stvari stoje.

Hvala ti na neprocjenjivoj inspiraciji, nadam se da ćemo i poslije tebe i dalje nastojati razmišljati vlastitim glavama;)